Safvet-beg Bašagić (Mirza Safvet), bošnjački i bosanskohercegovački pjesnik, dramski pisac, književni historičar i kritičar, historičar, političar i javni radnik, kao i jedan od utemeljitelja i prvi predsjednik današnje Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”, preminuo je na današnji dan 9. 4. 1934. godine u Sarajevu.
Bio je najznačajnije ime bošnjačke književne historiografije i kritike do Drugog svjetskog rata, bard bošnjačke književnosti i kulture preporodnog doba, utemeljitelj bosnističke nauke o književnosti te bošnjačke orijentalne filologije, kao i uopće jedna od najsvestranijih i najznačajnijih ličnosti u Bosni i Hercegovini krajem 19. i početkom 20. stoljeća.
Rođen je 6. 5. 1870. godine u Nevesinju, koje 1664. godine Evlija Čelebi opisuje kao “gnijezdo darovitih i poduzetnih ljudi”, kakav je bio i Ibrahim-beg, otac Safvet-bega Bašagića, koji je dobro poznavao arapski, turski i perzijski jezik, pišući pjesme pod pseudonimom Edhem i zanimajući se za biografije pojedinih istaknutih Bošnjaka, što je umnogome utjecalo na cjelokupni rad Safvet-bega Bašagića.
Kratko vrijeme je živio u rodnom Nevesinju, zatim u Foči, gdje je njegov otac obnašao funkciju činovnika. Od 1876. do 1882. godine porodica boravi u Mostaru, Ljubuškom, a kad Ibrahim-beg odlazi u Istanbul, kao zastupnik u osmanskom parlamentu, porodica mu ponovo odlazi u Mostar. Po njegovom povratku iz Istanbula, nekoliko mjeseci žive u Stocu, a zatim se sele u Konjic.
U Sarajevu se Bašagić upisuje u ruždiju. Program ove obrazovne institucije, u kojoj uči orijentalne jezike (arapski, turski i perzijski), ali i njihove književnosti, itekako je važna smjernica u njegovom kasnijem radu na istraživanju naše kulturnohistorijske prošlosti. Nakon ruždije, Bašagić nastavlja školovanje u današnjoj Prvoj gimnaziji u Sarajevu, koju pohađa u periodu od 1885. do 1895. godine i u kojoj, pored orijentalnih jezika, uči latinski i njemački.
Od 1895. do 1899. godine Bašagić boravi u Beču kao student orijentalnih jezika i historije na Bečkom univerzitetu. Odbio je stipendiju od 50 forinti koju mu je dodijelila Bosanska vlada, jer je bila odobrena pod uvjetom da 10 godina radi u Bosni i da ne bude član nijednog društva.
Tokom četverogodišnjeg studija u Beču, Bašagić radi i na pripremi za štampu svoje prve zbirke poezije Trofanda iz hercegovačke dubrave, koju će objaviti u Zagrebu 1896. godine, piše historijsku studiju Najstariji ferman begova Čengića i skuplja građu iz historije Bosne.
Po završetku studija u Beču 1899. godine Bašagić se vraća u Sarajevo i već sljedeće, 1900. godine objavljuje knjigu Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (Od g. 1463.-1850.). Bašagić je bio jedan od pokretača i prvi urednik lista Behar (1900), s kojim su sarađivala i njegova braća, Teufik-beg, koji je pisao kratke priče, i Muhamed-beg, koji je bilježio narodne pjesme.
Polovinom iste godine, Zemaljska vlada dekretom postavlja Bašagića za profesora arapskog jezika u današnjoj Prvoj gimnaziji u Sarajevu, a na tom mjestu Bašagić ostaje šest godina, aktivno radeći u oblasti književnosti i kulturi. Bašagić je kao posebnu knjigu objavio dramu Abdullah-paša (1900), pišući poeziju i kraće tekstove u časopisima (Bošnjak, Nada, Vienac, Prosvjeta i dr.) pjesme i manje tekstove, a zbirku pjesama Misli i čuvstva (1905) i svoju drugu dramu Pod Ozijom (1905) izdao je u vlastitoj nakladi.
Kao vodeći narodni preporoditelj i angažirani kulturni radnik, Bašagić je 1903. godine jedan od inicijatora osnivanja društva “Gajret”, preteče i pravnog prethodnika današnje Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”, i prvi njegov predsjednik, stvorivši tako temelje ove najstarije i temeljne organizacije kulture Bošnjaka i bošnjačke kulturne matice.
Već od Bašagićevog vremena “Gajret” ima ključno važnu ulogu u kulturnom i prosvjetnom životu Bošnjaka, naročito u smislu pomaganja u školovanju učenika srednjih i visokoškolskih obrazovnih ustanova. Osim “Gajreta”, Bašagić je utemeljitelj i prvi predsjednik i društava “El-Kamer” i “Muslimanski klub”, kroz koje se također ostvarivao njegov kulturni i prosvjetiteljski rad.
Kad se Bašagić 1906. godine razbolio, u decembru iste godine zatražio je odsustvo iz škole. Umjesto odobrenja odsustva, dobio je razrješenje s posla u kome je kao razlog naveden nepoloženi ispit za srednjoškolskog profesora. Ostavši bez posla, Bašagić traži dozvolu za osnivanje političkog lista, što je na kraju i učinjeno, pa je osnovao list Ogledalo, koji je, nažalost, bio kratkog vijeka (u tri mjeseca izašlo je samo 13 brojeva).
Godine 1907. Bašagić je objavio zbirku proze Uzgredne bilješke, kao i posebnu knjigu / studiju Gazi Husrev-beg. Konstantno je radio na prikupljanju literature za proučavanje stvaralaštva Bošnjaka na orijentalnim jezicima, a ponovo boravi u Beču tokom naredne dvije školske godine, 1908/1909. i 1909/1910. godine.
Doktorsku disertaciju Die Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der orientalischen Literatur završio je i predao na ocjenu Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beču. Nakon položenog Rigorosuma (doktorskih ispita iz orijentalnih jezika i književnosti te historije filozofije) Bašagić je 20. 5. 1910. godine promoviran na čast doktora filozofskih nauka in linguis islamiticis, postavši tako prvi Bošnjak s ovim najvišim akademskim zvanjem.
Upravo u ovo vrijeme vode se pregovori o osnivanju katedre za orijentalne jezike na Sveučilištu u Zagrebu, u kojima profesor Vjekoslav Klaić predlaže Safvet-bega Bašagića za profesora na toj katedri. Paralelno s ovim aktivnostima u Bosni se provode izbori za Bosanski sabor, u kojima Banja Luka kao svog zastupnika bira upravo Bašagića, što ga zauvijek udaljava od profesorskog angažmana u Zagrebu.
Bašagić je naknadno postao i predsjednik Bosanskog sabora, a u godinama koje su uslijedile još je po dva puta obavljao dužnost njegovog i predsjednika i potpredsjednika. Političko djelovanje Bašagića nije udaljilo od književnoistraživačkih i stvaralačkih poduhvata, pa je svoju doktorsku disertaciju, sad na bosanskom jeziku, objavio 1912. godine, pod naslovom Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti.
Iduće, 1913. godine objavio je zbirku poezije Izabrane pjesme. Bosanski sabor raspušta se 1919., a 1921. godine, Odlukom Ministarstva prosvjete, Bašagić je postavljen za kustosa Zemaljskog muzeja, pri čemu se bavio historijom, književnošću i prevođenjem.
Nadalje, Bašagić prevodi Rubaije Omera Hajjama s perzijskog na bosanski jezik, a 1924. godine objavljuje Mevlud na bosanskom jeziku kao prvi bosanski originalni spjev ove vrste. Autor je i studije Herceg-Bosna i istočna prosvjeta te enciklopedijske knjige Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini (1931).
Zbog bolesti, Safvet-beg Bašagić 18. 5. 1927. godine odlazi u prijevremenu penziju. Preminuo je 9. 4. 1934. godine u Sarajevu i ukopan u haremu Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu. Njegova dženaza bila je najveća dženaza jednom Bošnjaku u njegovom vremenu.
Izvor: Biserje.ba / Priredio: Elmir Spahić
