Članice sekcije za izradu čipke poznate pod nazivom Banjalučka kera, a koje djeluju pri MDD “Merhamet” u Banjoj Luci, kontinuirano i predano rade na institucionalnom registriranju ovog unikatnog ručnog rada kao kulturne vrijednosti BiH.
Njihov angažman da se Banjalučka kera uvrsti na liste kulturnog naslijeđa te tako valorizira i sačuva za budućnost kao vrijedno nematerijalno dobro rezultirao je upisivanjem ove čipke na Listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa Republike Srpske, čime je Banjalučka kera dospjela i na preliminarnu Listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa Bosne i Hercegovine.
Nedavno je Banjalučka kera dobila Oznaku geografskog porijekla koju ustanovljava Institut za intelektualno vlasništvo Bosne i Hercegovine.
Rezultat je to društvenog angažmana Aktiva žena “Merhameta” okupljenih u sekciji keranja.
Pored educiranja žena da ovladaju tehnikom keranja čemu ih obučava Mirsada Bašić, aktivistice “Merhameta” u saradnji sa nadležnim institucijama rade na promoviranju ove posebne vrste ručnog rada, koju nazivaju čipka od sna.
-Želja nam je da Banjalučku keru kao jedinstvenu i izuzetno vrijednu čipku dovodemo na listu UNESCO-a i da napokon dobije zasluženo mjesto – kaže za Fenu Amra Đuzel, koordinatorica Sekcije.
Pojašnjava da se radi o unikatnoj izradi.
Mali goblen koji je centralni dio keranja je vez čija tehnika u prijevodu na bosanski jezik znači ‘slikanje iglom’. Kod ove tehnike veza svilena nit, koja je obično intenzivnih boja, glatko prijanja na pamučni svilenkasti materijal (markizet) koji se koristi kao osnova za vez. Drugi čipkasti dio, je izrada različitih motiva koji se maštovito u krug oko centralnog goblena izrađuju običnom šivaćom iglom i po pravilu se koristio pamučni konac. Boja konca, svijetle bež ili bijele boje je također imala svoju estetsku ulogu ali i u ravni simbolike bijela boja ima posebno značenje. Vrijednost samog komada se mjeri gustinom rada i debljinom konca. Znači, što tanji konac a što gušći rad ravnomjerno uravnotežene gustine mustre s osmišljenim prijelazima s jedne na drugu mustru. Vizuelni sklad između goblena i okeranog dijela je majstorsko umijeće koje se stiče desetinama godina strpljivog keranja.
– To znači da se izrada odvija u dvije faze. Prva je izrada goblena, a druga je samo keranje. Ponekad u izradi učestvuju dvije žene, jedna koja tehnikom veza izrađuje centralni, goblen motiv, a druga izrađuje keru – pojašnjava Đuzel i dodaje da je danas sve manje žena koje izrađuju čipku.
Nekada su kerane rukotvorine krasile domove, bile su dodatak u svakoj ženskoj ili muškoj garderobi ili su se koristile kao ukras na svadbama, slavljima… U današnje vrijeme to je rijetkost i stoga prijeti opasnost da u skorijoj budućnosti Banjalučka kera bude samo u muzejima.
Iz tih razloga je nekolicina entuzijasta inicirala formiranje Aktiva žena pri MDD „Merhamet“ Banja Luka kako bi između ostalog sačuvali tradiciju u izradi Banjalučke kere i institucionalno je valorizirali.
– Godine 2019. oformljen je Aktiv žena i u njegovom sklopu sekcija keranja. Odmah se krenulo s promovisanjem planiranih aktivnosti, anketiranjem žena sa područja grada Banja Luka koje se bave keranjem i onih koje su zainteresovane da nauče izradu kere. Organizirane su radionice i od tada smo, koliko je to bilo moguće s obzirom na pandemiju Covid-19, imali kontinuitet u njihovom održavanju – kaže Đuzel.
Polaznice radionica su žene koje su iskusne u keranju kao i one koje žele naučiti ovu tradicionalnu vještinu.
– Tako smo ovog ljeta imali polaznicu iz dijaspore koja je godišnji odmor iskoristila da nauči osnove keranja – kaže Đuzel.
Aktivistice dalje rade na promociji, uspostavljanju kontakata sa drugim organizacijama, informisanju putem Facebook stranice, učešću na manifestacijama na kojima organizuju mini izložbe keranih radova.
O ustanovljenju geografske oznake za Banjalučku keru Miroslav Marić, stručni savjetnik za međunarodni žig Instituta za intelektualno vlasništvo BiH kaže u razgovoru za Fenu kako sticanje tog prava znači korištenje znaka u ekonomskom prometu tj. isključivo pravo ovlaštenih korisnika da stavljaju zaštićeni znak na svoje proizvode. Također važno je i jedno negativnopravno ovlaštenje – zabraniti neovlaštenu upotrebu znaka drugima.
Oznaka geografskog porijekla podrazumjevaju da proizvod na kome je istaknuta zadovoljava određena kvalitativna svojstva i da se provodi kontrola tih svojstava što pozitivno utiče na povjerenje potrošača prema proizvodu.
– Pored toga oznake zemljopisnog podrijetla pojavljuju se kao odličan marketinški alat, ali i kao čimbenik rurlanog razvoja, te kao sredstvo očuvanja tradicionalnih znanja i izraza tradicionalne kulture. Tomu svjedoči i činjenica da neke od najrazvijenijih zemalja i regija u Europi posvećuju veliku pažnju zaštiti proizvoda oznakama zemljopisnog podrijetla – pojašnjava Marić.
Tako Italija trenutno ima više od 700 zaštićenih oznaka podrijetla od kojih su najpoznatije Parmigianno reggiano, Prosciutto di Parma, Aceto balsamico di Modena. Francuska više od 600 od kojih su najpoznatije Cognac, Champagne, Roquefort, Bergrac…Španjolska više od 250, Njemačka više od 100. Ima i zemalja sa malim brojem oznaka ali su pomoću njih izgradile svoju prepoznatljivost u cijelome svijetu, npr. Kuba što je ujedno i oznaka podrijetla za duhan, kao i Havana, izraelska oznaka za agrume Jaffa ili grčki sir Feta.
– Stoga oznaka podrijetla nije samo puko stjecanje zaštite u korist nositelja prava nego zahvaća i jedan puno širi koncept utjecaja na različite aspekte gospodarstva vezanog za ruralni razvoj, turizam, očuvanje tradicije i kulture, ali i utjecaja na izgradnju pozitivnog rejtinga države iz koje te oznake dolaze – rezimira Marić značaj oznake geografskog porijekla u kontekstu Banjalučke kere.
Oznake geografskog porijekla štite se kao intelektualno vlasništvo kako bi se spriječila njihova zloupotreba ili neovlaštena upotreba, budući da one doprinose većoj tržišnoj vrijednosti proizvoda i usluga koja odgovara njihovim posebnim svojstvima i time stečenom ugledu.
Na pitanje koliko je sticanje oznake geografskog porijekla u korelaciji sa upisom na listu UNESCO-a, Marić kaže da nije u vezi sa postupcima upisa na Listu nacionalnih spomenika ili UNESCO listu Svjetske kulturne baštine, ali može biti jako dobar dodatni argument kod podnošenja zahtjeva za upis ili elaboriranja nekih od sastavnih dijelova zahtjeva.
Na kraju teksta, vraćajući se namjeri Aktiva žena “Merhameta” iz Banja Luke da kera bude upisana na Listu UNESCO-a, podsjetimo da se paška i lepoglavska čipka iz Hrvatske te idrijska čipka iz Slovenije nalaze na Svjetskoj listi nematerijalne baštine UNESCO-a.
Kombinovana s tekstilom kao dio odjeće, zasebno kao ukras ili pak kao dio kućnog enterijera čipka je oduvijek služila kao dekorativni element.
Čipku su historičari definisali kao posebnu rukotvorinu nastalu različitim preplitanjima niti kojoj je od samih početaka nastanka u 15. stoljeću trebalo skoro dva stoljeća da dostigne svoju najveću slavu. U 17. stoljeću, zavisno od mjesta izrade, čipka je postala jednim od najistančanijih proizvoda kojim se definisao društveni status. Ni jedna ženska ili muška odora visokog društva tog vremena nije se mogla zamisliti bez čipkanih okovratnika, ukrasa na rukavima, lepeza ili pak suncobrana. Važnost čipke ostala je zabilježena na djelima velikih majstora tog vremena.
Izvor: Fena
