Na zajedničkom iftaru organizovanom ovog vikenda u Bosanskom Kulturnom Centru u Kopenhagenu, prisustvovali su i članovi gradske uprave Kopenhagena, nadgradonačelnica Sophie Hæstorp Andersen i Arnel Šaljić
Tradicija muslimana i njihovih vjerskih institucija je da se organiziraju veliki zajednički iftari. Ovu tradiciju Bosanski Kulturni Centar i Džemat Kopenhagen tokom ramazana upražnjavaju dugi niz godina. Svakog petka, subote i nedjelje na zajedničkim iftarima prostorije BKC-a su ispunjene do posljednjeg mjesta.
Jedna od blagodati mjeseca ramazana jeste i sociološki momenat u kojem se prisutni druže, razmjenjuju mišljenja, ostvaruju nove kontakte i prijateljstva. Ramazan je deveti mjesec muslimanskog lunarnog kalendara i post u njemu je treći od pet stubova Islama, koji u sebi nosi, kako rekosmo, mnoge blagodati koje se nude ljudskom rodu, i dovoljno je malo truda da se dođe do njih. U mjesecu ramazanu Allah dž.š. spušta svoj rahmet (milost) i magfiret (oprost) onima koji se trude približiti Njemu.
Proteklog vikenda na zajedničkom iftaru u BKC-ugostili smo musafire iz gradske uprave Kopenhagena, nadgradonačelnicu gospođu Sophie Hæstorp Andersen i gospodina Arnela Šaljića koji je naše gore list. Nakon zajedničkog iftara prešlo se na spontano druženje uz kahvu i razne druge napitke i poslastice. Tihi muhabeti odisali su ljepoti toga druženja i zadovoljstva prisutnih.
Naša tradicija i kultura ima i taj lijepi segment da kada imaju musafira na svojim druženjima, dodatno posvete pažnju njegovom prisustvu. Predsjednik BKC gosp. Samir Zametica je predstavio prisutne goste i ustupio im prostor da se obrate.
Prisutnima se obratila nadgradonačelnica grada Kopenhagena, Sophie Hæstorp Andersen: “Hvala vam što ste primjer kako treba čuvati bliske relacije i otvoriti svoju zajednicu za druge. Iako svi ne vjerujemo u isto, ja sam uvijek bila tog mišljenja, da nas kao ljudska bića ustvari zbližava sama činjenica da vjerujemo u nešto veće od nas samih. Ramazan je vrijeme kada se vjernici u još većem stilu posvećuju reflektiranju, sjećanju i održavanju porodičnih i prijateljskih veza.
Ja sam dijete jedne starinske porodice, moj otac je u mlade dane doživio 2. Svjetski Rat, i ovdje u Kopenhagenu dijelio pamflete, završio u zatvoru i konačno bio poslan u Frøslev-kamp blizu Njemačke, gdje je zadnji dio rata proveo prateći političku situaciju i brinući se pogotvo za one koji su bili manjina i koji su slani u logore. Ova njegova priča je imala i veliki uticaj na mene dok sam odrastala, pogotovo jer me je čak jednom i odveo u Frøslev-kamp, gdje je boravio jedno vrijeme. Danas je taj kamp pretvoren u muzej i tu se i dalje mogu pronaći crteži koje je moj otac crtao dok je bio pritvoren.
To je ostavilo mnogo jak utisak na mene, jer je na neki način bilo svjedočenje da je on baš tu bio, i da je sve to se izdešavalo. Moj otac je nastavio da bude politički aktivan i svjestan – nije se samo borio za Dansku, već i za one vrijednosti na kojima je naša zajednica građena. On je takođe bio socialdemokrata i čvrsto se pridržavao vjerovanja da smo svi ravnopravni, da moramo čuvati svoju slobodu, da trebamo da se edukujemo i imamo pravo na poslove za fer plate.
Ove vrijednosti nisu ograničene samo za jednu državu i jedan narod, nego su međunarodne vrijednosti. To je dodatno inspirisalo i motivisalo mog oca, i to je on prenio na mene prije nego što je umro kada sam imala 12 godina. Ta želja i volja da budem politički aktivna je na ovaj način prešla i na mene.
Mislim da je posebno bitno da se ovog ponovo prisjetimo zbog aktuelnih zbivanja, stim da smo ponovo u situaciji da doživljavamo rat u Evropi i veliki broj izbjeglica kuca na naša vrata.
To me naravno podsjeća i na onaj period kada ste vi bili u istoj situaciji, i dovodi me na razmišljanje da rat nije nešto što se samo dešava u jednom ograničenom periodu i onda se završi, ne, rat zapravo traje generacijama stim da toliko dugo vremena treba da se rane zaliječe.
Rat nije samo brutalan zato što ispaštaju nevini ljudi ovdje i sad, nego zato što bezbroj porodica takođe osjećaju posljedice rata mnogo godina nakon što je rat zaustavljen. Ovo je naročito bitno kada pomislimo da svi, bez obzira na vjeru i naciju, imamo jaku želju da zaštitimo našu djecu i da im obezbjedimo sigurnu budućnost.
Ja kao nadgradonačelnica u Kopenhagenu smatram među svojim najprečim zadacima da osiguram najbolji mogući početak za našu djecu. Mi imamo jake škole u Kopenhagenu, ali smatram da možemo učiniti još više i biti još bolji kako bi naša djeca bila još bolja. Naša djeca trebaju da žive dobre, sretne i bezbrižne živote – bez obzira ko su i odakle su.
Ja vjerujem u Kopenhagen kao grad nade. Nada u to da ovdje možemo pronaći nove mogućnosti, ali takođe i nada u to da smo mi ti koji možemo doprinijeti da svijet bude bolji – ovdje pogotovo mislim na krizu koju proizvodi promjena u klimi. Ja vjerujm da mi u Kopenhagenu trebamo da budemo dio riješenja, trebamo da budemo među onima koji rade na tome da pronalazimo rješenja kako bi mogli predati našu zemlju budućnim generacijama u što boljem stanju.
Za kraj bi vam samo poželila da tokom Ramzana imate što više vremena za razmišljanje i reflektiranje, očuvanja zajednice i jačanje porodičnih veza. Želim vam sve najbolje, i nadam se da ćemo imati ponovo prilike da se družimo, jer mislim da uistinu imamo mnogo toga za što se trebamo zajedno boriti, jer svima nam je u interesu da Kopenhagen i dalje ostane jedan divan grad i da Danska i dalje ostane otvorena država. Hvala vam puno na pažnji”, izjavila je na kraju Sophie Hæstorp Andersen.
Ovo obraćanje, prisutni su nagradili velikim i dugim aplauzom, a domaćini su gošću počastili bosanskim suvenirom i velikim buketom cvijeća.
BH Glas / Meho Ajanović AJAN / VP-AJAN Danmark
