Od posljednjeg popisa stanovništa 2013. do danas Bosna i Hercegovina ima 350.000 stanovnika manje. A najcrnja predviđanja govore da ćemo uskoro dosegnuti cifru od svega milion i po stanovnika. I gotovo da ne postoji osoba u Bosni i Hercegovini čiji član porodice nije otišao u potrazi za boljim životom.
Demografska slika ne ide u prilog budućnosti ni zdravstvenom ni penzionom fondu. Ali koga briga za to. Baš nikoga. Jer da se institucije brinu zbog vrlo loših prognoza barem bi, ako ništa, zbog privida o zabrinutosti usvojili populacionu strategiju.
Ako ste sentimentalni i nešto vam predratno nedostaje, nemojte biti, tu je popis stanovništva iz ‘91., tu su svi oni u ratu nastradali živi na papiru, tu su naša braća i sestre što su u međuvremenu postali korisnici švedskih i njemačkih penzija, ali ne mari. Bolje zvuči svaka politika koja ispred sebe ima 4,5 miliona ljudi kojima se obraća nego manje od tri i po. Da u miru gubimo više stanovništva – jedan je od glavnih razloga što novog popisa nema.
“Generalno, problem gubitka stanovništva putem prirodnog i migracionog kretanja – svakako da značajan teret nose oni koji su vršili vlast u međupopisnom periodu”, ocjenjuje demograf Aleksandar Čavić.
Realnost ništa tako crno ne oslikava kao broj 100.000. Od 2011. do 2022. u Bosni i Hercegovini više od 100.000 ljudi je preminulo nego što je rođeno. Uprkos takvoj činjenici, ova država nema populacionu politiku. Pored činjenice da smo se kao ljudi sveli na očaj i život poslije nade, politika nigdje tako silno nije demonstrirala svoju pogubnost kao na broju onih što su se iz ove zemlje odselili. I uz najveći optimizam, taj broj je 250.000.
“Na broj stanovnika koji imamo i optimistične procjene prema kojima smo za desetak godina prema najoptimističnijoj varijanti izgubili oko 250.000 ljudi djeluje dosta porazno”, dodaje Čavić.
S porazima znamo šta ćemo, ali s ekonomijom nismo baš sigurni. Od svih ekonomskih problema ne postoji teži od odlaska ljudi, jer to i u ekonomskom smislu znači gubitak. Sreća u činjenici ljudi koji su se odselili leži u tome da novac koji šalje čini bitnu stavku u našem bruto domaćem proizvodu. Ali nijedna sreća nije vječna.
“Država živi preko svojih mogućnosti zahvaljujući dijaspori. Međutim, kako sve veći broj cijelih porodica napušta Bosnu i Hercegovinu, kako njihovi stariji članovi neminovno izumiru i taj novac će presušiti. Gube se veze dijaspore s državom i dugoročno možemo očekivati da ćemo kao efekat imati manji broj stanovništva. To stanovništvo će imati toliko doznaka iz inostranstva, a država neće moći da reprodukuje dovoljno novca da održava sistem u funkciji, uključujući i penzioni”, upozorava ekonomski analitičar Igor Gavran.
Ko će zarađivati pare kako bi se najstarijima isplaćivale penzije, nismo baš sigurni. Srećom, postoje modeli na Zapadu koje možemo usvojiti. Naravno, kao i svaki propust države, mi ćemo to platiti.
“Bojim se da će se ići na ono što čine i neke zapadne zemlje, po mom mišljenju pogrešno – produžavanje radnog vijeka, odgađanje starosne granice za odlazak u penziju i da će se time samo dodatno ljudi slati izvan zemlje jer će uslovi biti još gore”, precizira Gavran.
Ono što bismo novim popisom stanovništa saznali jeste da je broj građana umanjen za 350.000 ljudi. Nije sve tako crno, ima i crnje. Istraživanja UN-a su pokazala da bi ovakvim trendom iseljavanja i negativnog prirodnog priraštaja broj stanovništva bio manji od milion i 600 hiljada. A da bi gotovo polovinu tog stanovništva činili najstariji. Kad bolje razmislimo, svakako bolje izgleda popis iz ‘91., tu bar ima nade za budućnost.
BH Glas / Federalna.ba / Foto: Canva
