Gleda slike muža i ubijenih sinova. Gleda, kaže, i plače. samo da ih pronađe i ukopa u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.
Hajra Salihović danas živi u bratunačkom naselju Biljača. Muž je poginuo 1992. godine u Bratuncu. Dvojica sinova – Nevres i Sead, nestali su u šumama nakon pada Srebrenice, 11. jula 1995. godine. Treći sin Samed je bio ranjen i preživio, a četvrti Samir, ubijen je na mostu na Drini.
Ekipu agencije Anadolu dočekala je kod svoje kuće. Izgrađena je uz pomoć donacija. Raširenih ruku i sa svojom tužnom pričom dočekuje sve goste. Ova 77-godišnja srebrenička majka će tek ove godine 11. jula, nakon 29 godina ukopati posmrtne ostatke jednog od sinova – Nevresa. Ostale još traži. Želja joj je da ih sve pronađe i ukopa kako bi imali mezar dok je ona živa.
“Imala sam četiri sina i kćerku. Preživjela je kćerka i jedan sin”, počela je priču Hajra.
Početkom rata, u maju 1992. godine, morali su napustiti svoju kuću u selu kod Bratunca.
“Pobjegli smo u sela u brdima. Tamo smo bili oko mjesec dana, a onda smo preko brda otišli za Srebrenicu. Tamo smo bili do pada. Samnom su bili sinovi, a muž je poginuo u jednom selu 1992. godine”, kazala je Hajra.
Ona je sa snahom, supruga od Sameda, i unukom, otišla u Potočare odakle su u autobusima prešle na slobodnu teritoriju.
Sinovi su otišli preko šume sa hiljadama drugih muškaraca i dječaka.
“Naša djeca su otišla preko šume. Nema nijednog, nijedan nije došao. Sad su mi Nevresa pronašli, do sada nisu nijednog. Trojica sinova, samo je Samed prešao. Nevres je imao 25 godina kada je ubijen, Samir je imao 22 godine, a Sead 21. Nevres, Sead i Samed su otišli preko šume, a Samir je radio u Beogradu. Kada je najgore bilo, on je sa našim radnicima htio da se vrati ovamo iako je znao šta se dešava. Jedno jutro su se radnici odlučili vratiti, bio ih je pun autobus. Čuli smo da su na mostu pobijeni svi iz autobusa”, ispričala je Hajra.
Nevresa je identifikovao brat Samed.
“Kažu da ima samo glava i dvije, tri kosti da li od ruke ili noge. Kažu ako još šta nađu da će dodati. Drago mi je da su bilo šta našli. Tolike godine sam čekala. Tu imam i jetrvu, imala je jedinog sina, ni njega nisu pronašli”, kazala je Hajra kroz suze.
Ubijeni su na početku života. Nisu bili ni oženjeni.
“Nevres je bio dobar. Završio je školu, odslužio armiju, tek se vratio. Tek počeo da živi. Kada je trebalo najbolje da žive, nema ih. Rastali smo u stanu u Srebrenici. Ujutro smo ih ispratili, otišli su. Mi smo otišle sa autobusom”, kazala je Hajra.
Nadala se da će se sinovi pojaviti tih prvih mjeseci nakon pada Srebrenice.
“Jedno vrijeme sam se nadala da su živi, ali kad sam vidjela da ih nema tolike godine, znala sam da su ubijeni. Težak je ovaj juli. Rat mi je odnio sve, samo je Samed ostao i kćerka. Znam ja kako izdržim ovu tugu. Nema dana da mi nisu u mislima i da ne plačem. Gledam slike i plačem”, ispričala je Hajra.
Ova srebrenička majka vratila se na svoje. Kako je kazala, dok je živa želi da živi u svom selu. Blizu je i Memorijalni centar pa će sada imati kome da ode tamo i prouči Fatihu.
U mezarju Memorijalnog centra u Potočarima ove godine bit će ukopani posmrtni ostaci 14 žrtava genocida počinjenog u julu 1995. godine nad stanovnicima “zaštićene zone UN-a” u Srebrenici. Među 14 žrtava koje će biti ukopane na kolektivnoj dženazi ove godine nalaze se i dva brata i maloljetnik.
Ove godine 11. jula u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari bit će ukopani: Hasib (Uzejir) Efendić, rođen 1931. godine, Ćamil (Uzejir) Efendić, rođen 1928. godine, Mehmed (Daut) Krdžić, rođen 1961. godine, Sabrija (Asim) Omić, rođen 1966. godine, Mušan (Ramo) Šiljković, rođen 1956. godine, Sakib (Ragib) Harbaš, rođen 1975. godine, Beriz (Omer) Mujić, rođen 1978. godine, Ahmet (Ismet) Jašarević, rođen 1971. godine, Nevres (Mehmed) Salihović, rođen 1970. godine, Ibrahim (Muharem) Salkić, 1935. godine, Midhat (Adem) Bašić, rođen 1973. godine, Hajdin (Kadrija) Mustafić, rođen 1959. godine, Latif (Arif) Mandžić, rođen 1964. godine i Hamed (Ibrahim) Salić, rođen 1927. godine.
