U bošnjačkoj dijaspori mnogo je pojedinaca koji se trude sačuvati vezu sa svojom domovinom. Ipak, među njima, posebno se izdvaja Sarajlija Mensur Graca, s trenutnom adresom življenja u Odenseu, gradu slavnog pisca bajki Hansa Christiana Andersena.
Graca je bio pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine od prvog dana Agresije na Bosnu i Hercegovinu, a nakon njenog završetka, odlučio je otići u Dansku. U ovoj zemlji izuzetno je aktivan član bošnjačke zajednice, a jedan je i od osnivača BH Radija Odense, na kojem ujedno obavlja i dužnost voditelja.
“U Dansku sam stigao 1995. godine i sam proces privikavanja bio je mnogo lakši od načina mog dolaska u ovu skandinavsku zemlju. Ovdje sam stigao bez i jednog dokumenta, a sve granice sam prelazio pješice, daleko od graničnih prijelaza, uglavnom kroz šumu i preko brda. Put je bio izuzetno težak, a trajao je, koliko se sjećam, 25 dana. U svakoj zemlji sam imao ljude iz Bosne i Hercegovine koji su mi mnogo pomogli i to se nikad ne zaboravlja. Danas, kad vidim migrante u Bosni i Hercegovini, sjetim se svog puta te 1995. godine. Privikavanje na novo okruženje išlo je sporo jer sam bio smješten u izbjeglički kamp s 250 ljudi iz BiH.
Govorio se samo bosanski jezik, a kontakti s Dancima bili su vrlo rijetki izuzimajući ljude zaposlene u tom centru. Bila je to praktično bh. enklava u malom. Prava integracija počela je onog momenta kada su se počele dobijati trajne dozvole boravka. Dobili smo dozvole boravka, ali i obaveze prema zemlji domaćinu; učenje danskog jezika, a zatim potraga za poslom. Uglavnom, nije bilo teško, s tim da je bilo momenata kada se padalo u duboke depresije. Jednostavno, kad padne noć i kad ostaneš sam u sobi, postaviš sam sebi pitanje: ‘Šta ja radim ovdje, u ovoj dalekoj zemlji?’ Ni danas nisam siguran da sam odlaskom iz Bosne i Hercegovine napravio pametan potez, ali šta je – tu je. Kasno je za ispravke, život se bliži svom kraju”, priča Mensur Graca.
Kako kaže, kao Bošnjak, osjeća snažan osjećaj pripadnosti svojoj naciji i domovini i ističe da se slično ponaša i velika većina drugih stranaca koji su doselili u Dansku.
“Nije to ništa neobično niti smo mi Bošnjaci po tom pitanju nešto posebni. Uglavnom se svi stranci ponašaju slično. Ako živiš u nekoj stranoj zemlji, postoji realna opasnost gubljenja svog identiteta, i to ne zbog toga što vas neko želi asimilirati nego zbog same činjenice da to život nosi sam po sebi. Ja se mogu spasiti, ostat ću do kraja života ono što jesam, ali će to biti jako teško za djecu koja su se ovdje rodila i koja su odrasla u ovom okruženju. Moji prijatelji ovdje u Danskoj su Bošnjaci u 98 posto slučajeva, dok je kod djece rođene ovdje taj procent obrnut u korist Danaca. Taj proces nije moguće zaustaviti. Jedino što se može uraditi jeste usporavanje tog procesa asimilacije. Zato mi stariji koji smo svjesni tog problema tražimo kontakte s maticom, formiramo udruženja, džemate i nastojimo našoj djeci usaditi u ličnost onaj dio koji nas određuje kao Bošnjake, a tu ključnu ulogu imaju jezik i islam. Koliko smo bili uspješni ili neuspješni, pokazat će vrijeme”, naglašava Graca.
Sredinom februara, za vrijeme mog boravka u Odenseu, Mensur Graca pozvao me je u svoj dom, u kojem mi je pokazao veliku kolekciju starih časopisa, listova i drugih simbola koje je godinama prikupljao od kolekcionara širom svijeta. Na pitanje odakle motiv za takvo nešto, istakao je ljubav prema Bosni i Hercegovini, Bošnjacima, ali i inat.
“Motiva ima više, a onaj glavni jeste inat. Konstantno negiranje Bosne i Hercegovine kao države i nas Bošnjaka kao posebnog naroda nagnalo me je da se aktivno uključim u raskrinkavanje teza o Bosni i Hercegovini kao komunističkoj tvorevini i Bošnjacima kao narodu koji je nastao u ‘Holiday Innu’ u Sarajevu 1993. godine. Moram da kažem da su nama susjedne zemlje uložile jako mnogo u propagiranju ovih teza koje su, na njihovu žalost, pale u vodu. Lahkom prihvatanju ovih zlonamjernih teza doprinijelo je i vrlo slabo poznavanje historije Bosne i Hercegovine, i to kod sva tri naroda. Internet je umnogome pomogao svima da veoma jednostavno i brzo dođemo do podataka za koje smo nekad morali ići u biblioteku i satima čitati i istraživati. Danas imamo i proces negiranja bosanskog jezika.
Postoje pisani i čvrsti dokazi o davnom postojanju bosanskog jezika pa i bosanskog rječnika koji je štampan 1631. Prvi srpski rječnik izdao je Vuk Karadžić tek 1818. Iako je bosanski rječnik nastao 187 godina prije srpskog, mi imamo situaciju u kojoj se bosanski jezik negira!? Bošnjaci su uglavnom raskrinkali teze o Bosni kao vještačkoj tvorevini i narodu iz ‘Holiday Inna’. Zbog svega što sam naveo, već više od deset godina trošim puno vremena na temu Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Gotovo svakodnevno sam po nekoliko sati na internetu tragajući za starim predmetima, pismima, novinama ili, kratko rečeno, tražim ono što ‘govori’ o Bošnjacima i Bosni i Hercegovini”, kaže Graca.
Naglašava da je njegov fokus na staroj štampi, vjerovatno zbog toga što je po zanimanju grafičar, i to grafičar koji je radio u staroj štampariji Oslobođenja. Kaže da se u starim štamparijama najviše zavoli ovaj zanat. “Miris olova, štamparskih boja, papira, zvuk rada slovoslagarskih mašina nešto je što jednostavno uđe u insana i toga se teško ‘osloboditi’, pa čak i kad se tim poslom prestanete baviti. Sjećam se kada sam na jednoj aukciji kupio prve novine koje su pisale o sarajevskom atentatu i dana kada sam ih dobio na kućnu adresu. Bile su izuzetno dobro zapakovane, a kada sam ih otvorio, imao sam osjećaj da su tek izašle iz štampe. Nevjerovatan je taj miris štamparije koji se, eto, sačuvao i na tom primjerku La Domenica del Corriere iz 1914. godine. Posjedujem i mnogo starijih novina koje pišu o Bosni i Hercegovini ili Bošnjacima. Svaki put kad dobijem primjerak nekih starih novina, iznenadim se činjenicom da su izuzetno očuvane. Posebno me impresionira kvalitet štampe. Prosto je nevjerovatno da su grafičari prije, npr., 120 godina mogli štampati tako kvalitetne novine ili knjigu. Čista perfekcija”, objašnjava Mensur Graca.
Na pitanje koji mu je kolekcionarski predmet najdraži te na šta je posebno ponosan, istakao je staru kartu Balkana na kojoj je ucrtana Bosna. To je, kako kaže, izuzetno posebno za njega, iako u kolekciji ima sigurno i vrednijih stvari.
“Pa, da budem iskren, raduje me svaka na svoj način, ali se ipak ponosim kartom Balkana na kojoj je upisana i Bosna. Kartu je izradio čuveni kartograf Sebastian Münster (1488–1552). Karta koju posjedujem štampana je 1628, dimenzija 23,7 x 36,4 i ona je iz knjige Cosmographia. Draga mi je i naslovnica lista Ilustrirte Zeitung iz Leipziga od 15. januara 1876, koja donosi ilustraciju bosanskih begova. Posjedujem i dekret od 29. novembra 1862. kojim se najavljuje otvaranje italijanskog konzulata u Sarajevu. Prije nekoliko godina sam došao u posjed pravog rariteta, originalnog plakata koji poziva na sahranu austrougarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda. Na ovoj listi je i naslovnica Le Monde Illustre od 23. novembra 1878, koja donosi ilustraciju sprovođenja Hadži Loje u Sarajevo od strane austrougarske vojske. Nakupilo se toga dosta za ovih desetak godina i sad imam problem kako to sačuvati na pravi način. Svi ovi primjerci ne smiju biti izloženi suncu pa je ova soba uvijek zamračena, dok neke primjerke držim zatvorene u koricama”, priča Graca, svjestan da je ovo skup hobi za koji treba mnogo novca i vremena. Sam kaže da ima više vremena nego novca pa mu to ponekad predstavlja problem.
“Na aukcijama, pored običnih smrtnika, učestvuju i ljudi koji se bave starinama profesionalno, poput antikvara, aukcionara, kolekcionara, a njih je nemoguće pobijediti. Sjećam se kada sam izgubio ‘borbu’ za jednu knjigu koja je praktično bila putopis kroz Bosnu i Dalmaciju iz 1800. Vrlo rijedak primjerak u kožnom povezu ostao je u Engleskoj. Desi se da i ja pogriješim jer ne reagiram odmah nego ostavim za sutra, a sutra bude već kasno. Tako sam ‘izgubio’ i pismo koje vjerovatno nije imalo nikakav poseban značaj za prodavaca osim onog dijela koji se odnosio na filateliju. Meni je pismo imalo poseban značaj jer je bilo adresirano na Mehmeda Spahu i poslano u Sarajevo iz Marseillea. Pismo je stiglo u Sarajevo, ali očito ne do Mehmeda Spahe jer je pismo bilo još neotvoreno. Prodavač je bio iz Francuske. Kako je pismo stiglo nazad u ovu zemlju, ostaje misterija, kao i to šta u njemu piše. Ovo pismo čak nije bilo na aukciji i moglo se kupiti jednim klikom, a cijena je bila samo 24 eura. Ako vam se nešto svidi, morate pazariti istog momenta. Ja sam to naučio baš iz ovog pisma Mehmedu Spahi”, naglašava Mensur Graca.
Veliki broj predmeta koje čuva u jednoj od soba svog doma u danskom Odenseu idealni su za muzej, kako i sam ističe. Šteta je što Bošnjaci kao narod nemaju neki muzej koji bi govorio o njima, a da ima, sigurno bi sve što je godinama prikupljao poklonio upravo takvom mjestu. Mensur Graca najviše predmeta nabavio je iz Italije i Francuske.
“Zemlje iz kojih sam dobavljao predmete su glavnom one s kojima je Bosna i Hercegovina imala neke veze kroz historiju poput Austrije i Mađarske, međutim, veoma je mnogo prodavaca iz Italije i Francuske. Od prodavača iz Milana sam, npr., kupio flašicu šljivovice naziva ‘Bošnjak’ koja potječe iz austrougarskog perioda. S Turskom smo imali dugotrajne historijske veze, ali nikada nisam našao nešto vezano za Bosnu i Hercegovinu, a da je prodavač bio iz te zemlje, što je također vrlo interesantno. Njemačka je zemlja u kojoj se može naći mnogo stvari koje imaju vezu s BiH. Šteta je što Bošnjaci kao narod nemaju muzej koji bi govorio o njima. Da imaju, vrlo bih rado sve ovo što sam prikupio poklonio tom muzeju. Vjerujem da bi bilo mnogo ljudi koji bi se rado odazvali i uradili isto kao i ja s onim što danas čuvaju kao porodično nasljedstvo.
S hobijem ću nastaviti, a zadnjih nekoliko godina pokušavam doći do strane štampe koja je pisala o Agresiji na Bosnu i Hercegovinu u periodu od 1992. do 1995. godine. To se može naći mnogo lakše nego artikli i novine iz austrougarskog perioda, kao i iz ranijeg perioda. Čak nisu ni skupe. Za sada imam nekoliko primjeraka lista Charlie Hebdo, te magazina Time i Newsweek koji na naslovnicama donose strašne slike stradanja Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Ovi časopisi svojevrsna su dokumentacija o stradanjima u našoj domovini. Mišljenja sam da je ideja o prikupljanju primjeraka svjetske štampe iz tog perioda vrlo bitna za očuvanje istine i doprinosi gajenju kulture pamćenja. Pitanje ostaje koliko tu pojedinac može sam uraditi. Ja evo pokušavam koliko sam u mogućnosti, a nadam se da ćemo nekad u budućnosti dobiti mjesto u Bosni i Hercegovini gdje će primjerci ove štampe postati eksponati umjesto da ‘sjede’ u nekoj fioci kod Mensura. Do nas je hoćemo li pamtiti ili opet zaboraviti”, zaključuje Mensur Graca.
Izvor: Stav / Admir Lisica
