Sabina Vajrača je u djetinjstvu i ranoj mladosti uspješno objavljivala pjesme i priče, a kao desetogodišnjakinja je napisala prvi roman o djevojčici i njezinom mačku, što zajedno susreću neobičnog dječaka. Posebnog jer je htio spasiti cijeli svijet!
Sa 14 godina napušta rodni grad pa se kao izbjeglica obrela sasvim sama u Zagrebu, ratne 1992 godine. Išla je često u teatar i oformila časopis “Teatralije” ali dvije godine kasnije, odlazi u New York City, gdje joj se naselila porodica.
Prvi film, dokumentarac od 57 minuta pod nazivom “Na put kući, u tuđinu”, prikazan je na Festivalu Amnesty International i imao je više od 30 projekcija u svim dijelovima planete. Dobila je vrijedne nagrade na filmskom Festivalu Krousrouds i Ideas Happen, za najbolju, originalnu ideju.
Potom je snimala tizer trejler za film “Emina” pa kratka ostvarenja : “Apparition”, Whim”,”Nyx”,”Hiba””The Fight”,”Negative Feedback Loop”,”Callback”,”Lost Children”, pa muzički spot “Bela Lugosi's Dead”.
Za kratki film pod nazivom “Variables” pobijedila je na takmičenju Fondacije Abdel P. Sloan i osvojila brojne nagrade poput DGA Student Awards, titulu najuspješnijeg ostvarenja na Vail Film Festivalu, Humanitas Prize, Student Academy Award a bila je u zvaničnom programu Newport Beach Film Festivala, SFF, Festivala Bosankohercegovačkog filma u New York-u, Sedona Film Festivala, The Lake Country Film Festivala, Hollyshorts i mnogih drugih.
Na zadnjoj, londonskoj BAFTA-i je bila imenovana za nagradu festivala pa je odgovorila na nekoliko pitanja.
“Variables” je istinita priča o postojećoj osobi. Čini li okolnost adaptaciju složenijom?
– Nadahnut je stvarnim događajem ali nije sasvim baziran na istinitoj priči. Što se stvarno dogodilo je izlazak grupe mladih matematičara iz ratnog Sarajeva koji su uspjeli otići u Toronto na Međunarodnu Matematičku Olimpijadu, u ljeto 1995 godine. Ali likove sam zamislila zahvaljujući iskustvima mojih prijatelja. Glavni lik Nikole Jandrića u tumačenju Harisa Turčinhodžića, je moje iskustvo jer sam kao i on bila izbjeglica bez roditelja, prvu godinu rata.
Ostvarenje je narudžba jer sam pobijedila na prestićnom grantu Alfred P. Sloan pa je morao biti kratkometražni ali ću, vjerovatno, jednog dana snimiti i igrano ostvarenje, na istu temu.
Na zapadu Starog kontinenta, agresija na BiH nije dobro shvaćena. Kako su je Amerikanci razumjeli?
– Veliki broj Amerikanaca ne znaju mnogo o našem ratu! Upućeni u južno-evropske sukobe iz 90 godina prošlog stoljeća su, uglavnom, politički aktivisti ili imaju spone sa našim krajevima: člana porodice porijeklom iz BiH ili kolege sa fakulteta. Trudim se objasniti događaje, iako mi je na početku bilo teško ali sam se navikla. Od sadržaja sam napravila ličnu obavezu i dužnost: upozoriti na preživljeno.
Dobili ste mnoštvo nagrada. Jesu li podstrek za nove djelatnosti?
– Nagrade su uvijek dobro došle i sretna sam kada ih primim jer su znak da se zna i uvažava, što radim. Pomažu mi u gradnji karijere, koja u Hollywoodu donosi ohrabrujuće rezultate. Ali ih shvatam kao “šlag na kolaču”. Najznačajnija motivacija za nastavak filmskih djelatnosti su pisma nepoznatih osoba, što izražavaju zahvalnost i ističu da ih moja ostvarenja nadahnjuju i potiču na razmišljanje, čak i životne promjene. Rediteljsko zanimanje sam odabrala zbog direktne i indirektne pomoći mnoštvu individua, koje se suočavaju s ličnim traumama. Kada saznam kako sam nekome pomogla, ponosna sam i radosna pa mi je to draže, od bilo kakvog priznanja. No, nemojte to reći Akademiji za Oscare, da se ne uvrijede i ne preskoče me u budućnosti!
Glumačka ekipa je zanimljiva, posebno zbog učešća Mire Furlan i atraktivne Dubrovkinje Leone Paraminski. Ali ko su mladi interpreti?
– Sa gospođom Furlan sam se upoznala prije desetljeće, zahvaljujući zajedničkim prijateljima. Snimala sam film i uputila joj scenario koji je oduševio, što mi je bilo posebno priznanje. Tada sam živjela u New Yorku a ona kao i danas u Los Angelesu. Potom smo se slučajno susrele u Zagrebu. Provele smo dan zajedno.
Kada sam se preselila u Californiju prije pet godina, prvo sa nju kontaktirala, iako nisam bila sigurna da me se sjeća. Odmah me je pozvala kući na ručak, pa već dugo održavamo istinske, prijateljske odnose. “Variables” je naš drugi, zajednički film a ova posebna i nadarena umjetnica će biti i u mom slijedećem ostvarenju “For Buraz”, što se upravo priprema. Snimanje će zapoceti iduće godine na Floridi.
Leonu Paraminski sam upoznala zahvaljujući Miri. Tražila sam glumicu iz našeg podneblja za ulogu Nikoline mame. Prelijepa je pa sam se pitala kako će prihvatiti ulogu majke tinejdžera, što se ne uređuje niti šminka. Ručale smo u Pasadeni i izgledala je ljepše nego na fotografijama. Svidjalo joj se što je uloga drugačija i sadržajna pa je na snimanju bila veoma širokogruda sa cijelom ekipom, posebno filmskim sinom Harisom. Oduševila me jer je prirodna, nepretenciozna i ozbiljno radi, pa ćemo ponovo snimati skupa.
Mladi glumci su amateri. Pronašla sam ih preko naših klubova i udruženja u SAD. Amila Kapetanović što tumači Senitu posjeduje prvo filmsko iskustvo ali joj gluma nije zvanje. Haris Turčinhodžić što interpretira Nikolu isto kao i Ena Ćatić u ulozi Ajle, nikada nisu učestvovali u filmskom projektu. Svi su ostvarili izuzetnan doprinos uspjehu filma i veoma sam ponosna na sve njih, kao i na Gorana Ivanovskog i Džemala Hadžiabdulahovića.
Koje su vam sadašnje aktivnosti i šta ćete raditi u bliskoj budućnosti?
– Trenutno pripremam dugometražni film “For Buraz”, krimi dramu koja se događa u bosanskohercegovačkoj zajednici na Floridi. Zbog pandemije ćemo ga snimati dogodine, a skupićemo i više sredstava. Radim i na tv seriji pa pišem nekoliko scenarija.
Razgovarala: Džana Mujadžić / BH Glas
