Komitet za svjetsku baštinu UNESCO-a, u okviru 40. sjednice održane 2016. godine, donio je Odluku o upisu srednjovjekovnih nekropola sa stećcima na Listu svjetske baštine. Tada je 28 nekropola stećaka iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore stavljeno na spomenutu Listu, od čega je 20 nekropola u Bosni i Hercegovini.
Viša kustosica za rani srednji vijek Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine Adisa Lepić za Fenu je govorila šta se očekivalo od upisa tada prije devet godina, te o odnosu prema stećcima.
Lepić je kazala da su očekivanja eksperata iz četiri države (BiH, Hrvatska, Srbija, Crna Gora), kao i turističkih zajedinica i javnosti bila izuzetno velika. Najviše su se ta očekivanja odnosila na masovniju posjećenost ovih nalazišta i stvaranje novih turističkih sadržaja za lokalnu zajednicu.
Takva očekivanja ona je ocijenila vrlo optimističnim, zbog toga da ćemo svi malo više brinuti o ovoj vrsti naslijeđa do toga kako tu priliku pretvoriti u jednu ozbiljnu i dugotrajnu turističku priču.
“Nekim lokacijama je pogodovalo što je originalni ambijent nekropola bio već turistički razvijen, kao što je nekropola Mramorje – Perućac, udaljena nešto više od desetak kilometara od Bajine Bašte, a smještena u Nacionalnom prirodnom parku Tara. Također ta nekropola je prije stavljanja na UNESCO Listu bila djelomično istražena i to je dalo dodatnu vrijednost u interpretaciji posjetiocima. Iz BiH bih izdvojila lokalitet Maculje u Novom Travniku na kojem su urađena arheološka istraživanja i geofizičko snimanje terena, a u blizini lokaliteta je postavljena suvenirnica i info ured”, rekla je Lepić.
Ona ističe da se u zadnje četiri godine vrše istraživanja u neposrednoj blizini nekropole Radimilovića-Dubrave kod Bileće. Istraživanja su primarno vezana za prahistorijske tumule (tumuli su grobovi iz brončanog i željeznog doba) za koje arheolozi tvrde da su itekako povezani sa ovom srednjovjekovnom nekropolom.
U tom dijelu Hercegovine, dodala je, arheolozi rade i jedno posve nedestruktivno istraživanje što bi se moglo definisati kao etnoarheološko istraživanje koje ima zadatak da sagleda odnos i vezu između srednjovjekovnih nekropola i zajednica koje su na tim prostorima obitavale u zadnjih 50-100 godina.
“Bez obzira koliko je značajno i važno što se ovih 28 nekropola našlo na UNESCO listi nije posvećena dovoljna naučno-istraživačka aktivnost i afirmacija ovih nalazišta. S obzirom na to da je ova vijest snažno odjeknula u regionu i šire kao jedan važan pozitivan korak u očuvanju ove baštine, iz nekog razloga opet smo doživjeli da veliki broj nekropola (ne sa UNESCO liste) bude oskrnavljen ili potpuno uništen. Krivca u tome ne možemo tražiti samo u ljudima i zajednicama koje su to počinile, investitorima i vlasnicima privatnih parcela na kojima se nalaze stećci ili neko kulturno dobro. Veliku odgovornost snose institucije koje se direktno bave zaštitom kulturno-historijskog naslijeđa na svim administativnim nivoima ove zemlje”, naglasila je Lepić.
Prema evidenciji, navodi ona, samo u prošloj godini zabilježeno je uništavanje pet nekropola stećaka po cijeloj Bosni i Hercegovini. Između ostalih tu su nekropola Šadići na Tjentištu, opština Foča, nekropola u Koritima kod Breze te nekropola u selu Trijebanj, kod Stoca.
Govoreći o odnosu stanovništa prema tom naslijeđu, Lepić naglašava da njeno dosadašnje terensko iskustvo rada na istraživanju, evidentiranju pa i turističkom obilasku nekropola kada je imala priliku da razgovara sa dosta mještana, govori da stanovništvo zna šta je stećak i šta su te nekropole. Ona također ističe da je njen dojam da su naši stari imali jasniju i bolju vezu sa ovim spomenicima nego mi danas. To se ogleda naravno po raznim praksama koje su sami kao zajednica razvili, povezivali i na osnovu toga na svoj specifičan način nastojali da očuvaju ove spomenike.
“Tu je niz primjera, a ja ću navesti samo nekoliko: naši stari su vjerovali da pomjeranje, razbijanje i raznošenje (dislociranje) stećaka, mramorja biliga kako su u narodu još nazivani, donosi lošu sudbinu, nesreću, stradanje, prokletstvo i slično…Neki su vjerovali u njihovu nadnaravnu moć da pomažu pri ozdravljenju, liječenju neplodnosti, liječenju stoke (živine) itd… Imali su određene rituale i prakse koje su obavljali oko stećaka i to su u većini slučajeva bile nedestruktivne aktivnosti na nekropolama stećaka. Oko nekoliko stećaka na površini nađene su rasute perle sa krunica, a neki se još uvijek sjećaju da su uglavnom žene molile krunice sjedeći pored stećaka i niz je takvih primjera. Nekako su oni bili svjesni da je to nečiji nadgrobni bilig-spomenik, a da su ispod zemni ostaci neke umrle osobe. Danas za mnoge to ne predstavlja nešto što je izrazito sveto i važno, izgubila se i ta veza usmene tradicije između naših starih i mladih naraštaja”, ističe Lepić.
Kad je riječ o istraživanju grobnih mjesta, do sada je istraženo nekoliko nekropola kao što su Kopošići kod Ilijaša, Milavići kod Bileće…Također, vršena su i ranije istraživanja ispod stećaka kao što je nekropola velmoške porodice Sanković, Biskup kod Konjica i slično.
“Takva istraživanja zaista dala su vrlo značajne rezultate o elitnom društvu bosanskog srednjovjekovlja, načinu njihovog sahranjivanja, običajima, ali smo potvrdili identitet vrlo važnih historijskih ličnosti tog perioda”, kazala je Lepić.
Govoreći o ugrožavanju stećaka, koji se iskorištavaju kao građevinski materijal, na njima se gradi, a ima i situacija kad pojedinci “prodaju” stećke, Lepić je naglasila da za ovo naslijeđe kao i za bilo koje drugo može i mora da postoje kompromisi, posebno kad se nešto gradi i kad se radi infrastuktura nekog mjesta, a “na putu” vam stoji nekropola stećaka.
“Ja bih tu rekla da ipak mi njima stojimo na putu. Za takve i slične slučajeve rješenje postoji, da se istraže zemni ostaci ispod stećaka, da se napravi potrebna dokumentacija, snimci originalne nekropole i slični poslovi koje arheolozi mogu da naprave prilikom zaštitnih istraživanja kao i kolege konzervatori. Međutim to uvijek dodatno košta invenstitore, to vremenski traje i koliko god da traje investitorima se ne da gubiti vrijeme na ‘neku zaštitu tamo nekih’ starina. Jako je malo primjera gdje su institucije i stručnjaci iz zaštite naslijeđa konsultovani, pozvani i gdje im je omogućeno da adekvatno istraže neko područje koje je ugroženo budućom gradnjom. Zato imamo niz primjera gdje stećke tretiramo kao smeće, kao građevinski materijal. I to dovoljno govori o nama, a ponajviše da je takav odnos prema onome što su iza sebe ostavili naši preci odnos prema nama samima. Sigurna sam da nam nedostaje razgovora, raznog narativa, razumijevanja i međusobnog slušanja”, podvukla je Lepić.
Ona je također navela kako vrijeme ne možemo zaustaviti i izbjeći prirodni proces starenja materijalnog dobra. Konzervatori koji inače rade na zaštiti materijalne kulture su svjesni da na neki način produžuju život predmetu kojeg tretiraju i da je povremena kontrola i praćenje svih tih procesa potreba.
“Nekoliko naših nekropola je zaštićeno in situ, a neki stećci su iz sigurnosnih razloga i prijetnje od klizišta, erozije tla i oni koje je čovjek već uništio preneseni u kulturne, muzejske institucije. Najbolji je primjer zgošćanski sljemenjak koji je bio prepolovljen na dva dijela, a već više od 100 godina ni jedan stećak ne može da se usporedi sa njim”, istakla je.
Lepić kaže da trenutno u svrhu razvoja novih metoda zaštite konzervacije kamena se radi na nekoliko projekata. Jedan od takvih je Horizon Europe projekat “Stone monument Ensambles and the Climate Change Impact” – STECCI u saradnji Prirodno-matematičkog fakulteta UNSA, Akademije likovnih umjetnost u Splitu i Odsjeka za arheologiju u Sarajevu. Projekat ima za cilj izučavanje utjecaja klimatskih promjena na kameno kulturno naslijeđe Evrope. Lepić smatra da ovakih projekata treba biti više, kao i aktivnosti koje bi bile napravljene na samom lokalitetu.
Govoreći šta je moguće učiniti da se ovo kulturno blago sačuva i na adekvatan način prezentuje javnosti, Lepić je istakla da to zahtijeva jednu široku strategiju koja će krenuti sa najviših nivoa institucija za zaštitu naslijeđa do lokalnih zajednica kojima se trebaju i mogu dati određene ovlasti za zaštitu i nadzor nad ovim spomenicima.
“Mi stećke tretiramo kao fenomen, ali se prema zaštiti ovog dobra tako ne odnosimo i to je jedan apsurd koji traje. Također, tu je niz zakona koji nam nedostaju, a kojima bi se pojedinici teretili zbog pomjeranja ili uništavanja ovih spomenika bez nadzora i stručne konsultacije. Tako da je to jedno ozbiljno pitanje koje mora krenuti od institucija za zaštitu kulturnog naslijeđa. Našim institucijama je nakon uvrštavanja stećaka na UNESCO listu dato da rade na strategiji zaštite, očuvanja i afirmacije ovih lokacija. To znači ekstra više napora, rada, iznalaženja načina i dobrih praksi kroz koje će ovi spomenici ‘uživati’ zaštitu dosljednu UNESCO Liste svjetske baštine”, poručila je viša kustosica za rani srednji vijek Zemaljskog muzeja BiH Adisa Lepić.
