Zbog vrlo teškog stradanja, progona, napuštanja svog doma, bosanski čovjek je ostao skučen, zgrčen i preplašen, baš kao pupoljak ruže, kada ga pogodi kugla grada. Nikada nismo procvjetali.
Trenutno je zasićenje pričama o ratu, političkom naduravanju, teškoj ekonomskoj situaciji, koja je naknadno otežana poplavama, tako da je vrlo “promašeno” pisati o nečemu i nadati se da će to ljude zainteresovati, jer tačno se osjeća da je ljudima došlo “do guše”.
Tako je sa jedne strane, ali sa druge strane, moramo priznati da nas to sve prati već trideset dugih godina i da baš i nije bilo velikih satisfakcija i pobjeda malog bosanskog insana, osim onih, koje je izvojevao sam i zakačio na zid svoga unutarnjeg svijeta.
Unutarnjeg, jer zbog vrlo teškog stradanja, progona, napuštanja svog doma, bosanski čovjek je ostao skučen, zgrčen i preplašen, baš kao pupoljak ruže, kada ga pogodi kugla grada. Nikada nismo procvjetali.
Ostali smo na neki način da hudimo svi u svojim svjetovima, a prirodno smo narod kojem je veselje, druženje, pjevanje, uvijek bilo prioritet.
Što sve ovo pišem?
Juče sam čitala da se vrlo teško baviti izdavanjem knjiga, jer vrlo teško dolaze do čitalaca, što mislim da je samo djelomično tačno.
Ljudi se mijenjaju kroz vrijeme, tako isto se mijenjaju naše potrebe i navike.
Koliko znam u Danskoj, postoje veoma uspješne promocije, gdje se potpiše veliki broj knjiga i dà u ruke čitaocima, ali to se uglavnom odvija preko džemata u koje su trenutno naši građani organizovani.
Naravno islamska zajednica mora birati, šta i koga predstavlja i kakav značaj te knjige imaju za islamski odgoj.
Koliko znam postoji i nekoliko udruženja, van džemata, koji organizuju druženja i uglavnom imaju goste iz Bosne i Hercegovine, što je i sasvim prirodno, jer to je naša matica.
Ljudi više ne “dolaze” na mjesta da sretnu književnike, nego čekaju da mjesta “dođu” njima i organizuju kulturnu manifestaciju, koja će im pružiti zadovoljstvo i lijep ugođaj.
Naš narod je navikao na igru i pjesmu i to zaista privlači pažnju, pa se nerijetko u toku promocije čuju šapati, kada će se završiti, da se ide dalje, a to dalje košta, koliko četiri, pet knjiga zajedno, za koje nema dovoljno interesa.
Kultura nije nešto što može doći u jednoj knjizi, u jednoj večeri, u jednom druženju.
Kultura je mjesto, gdje se sastajemo, pričamo, analiziramo, predlažemo i preporučujemo, a nadasve je nadogradnja bazalnim ljudskim potrebama, tako da analizirajući put knjiga, trebamo se prvenstveno orijentisati na čovjeka i njegove želje, ali je istina da se taj čovjek okreće “lakšim” sadržajima, a teške lijepe knjige, koje nam definišu kulturu i nas kao ljude u njoj, preskaču se, vraćaju na police i tu čekaju svoj kraj, a taj kraj nije sada, niti je bitan u trenutku, ali će biti bitan za buduće generacije, koje, ako požele, neće imati šta pročitati, jer pisac se svaki razvija kroz vrijeme, a ako to vrijeme ne donosi satisfakciju zbog većih tiraža, suši se i polako zamire kultura jednog naroda, naravno, ako se taj narod ne probudi i ne poželi neku drugačiju i kvalitetniju budućnost za svoje potomke.
A to traži rad i uticaj svih nas, da se organizujemo i priuštimo sebi i edukaciju i zabavu, sve po mjeri i ukusu, a po ugledu na nacije, kojima je to već pošlo “za rukom”.
Knjige, koje se štampani u malim tiražima, nemaju neki značaj za budućnost, jer vrijeme će ih uzeti i progutati, a književni fond vapi da se obnovi, nečim novim i zanimljivim, prilagođenim ljudima modernog društva, prvenstveno mladima.
Do nas je, ali ima li mjesta za još jedan kamen oko vrata u moru briga i beznađa?
Autor: Mediha Omerović Smajlović / BH Glas