Ponedjeljak, 26 Oktobra, 2020
Naslovnica Magazin Kultura Odlomak iz nove knjige Vezuva Bašića

Odlomak iz nove knjige Vezuva Bašića

Kao što smo ranije informisali naše čitaoce iz štampe je izašla jedanaesta knjiga našeg novinara i pisca Vezuva Bašića Baše, roman „Unproforsko kopile“. U prilici smo objaviti odlomak iz desete, posljednje glave ovog romana:


-Majko, Meni je punih dvadeset i pet godina. Mislim da je vrijeme da mi neke stvari ozbiljno objasniš. Već dugo nisam dijete.
Šta ti ja to trebam objasniti, dragi moj sine?

-Zašto nećeš da mi kažeš ko je moj otac?

-To sam ti rekla bezbroj puta. Tvoj otac je danski oficir sa kojim sam se upoznala u toku rata. Voljeli smo se i ti si plod te ljubavi. To je dovoljno. Molim te ne pitaj me ništa više. Samo mi otvaraš ranu na srcu.

-Neću te pitati više ništa o tim vremenima. Međutim ja sam nešto odlučio.

-Šta si odlučio?

-Od ove plate počinjem odvajati i štediti novac da bih za godinu ili dvije otputovao u Dansku. Želim naći svog oca.

-To nije moguće.

-Moguće je i ja to moram učiniti. Moram naći odgovor na jedno pitanje koje me od djetinjstva muči, a to ti nikada nisam rekao.

-Koje je to pitanje?

-Čuo sam od nekih naših komšinica da za mene kažu da sam unproforsko kopile. Nije mi bilo jasno šta to znači jer sam bio isuviše mali da to razumijem i o tome brinem. Mislio sam da to nije ništa ružno. Kako sam odrastao to se sve rjeđe dešavalo, ali se dešavalo. Zadnji put sam to čuo od one stare Munire. Već sam prošao kraj grupe žena među kojima je i ona bila, ali sam čuo njene riječi. Imam dobar sluh.

-Šta je Munira rekla?

-Rekla je:
Vidi ti što ispade lijepo ono unproforsko kopile. Davno sam saznao i šta je UNPROFOR, a i šta je kopile. Zato mi je stalo da odem u Dansku i nađem svog oca.

-Kako ćeš to učiniti kada mu ni ime neznaš?

-Naći ću put da i to saznam.

-Dobro, sine. Evo te priče. Moram početi od prvog susreta sa tvojim ocem.

-Tako je i najbolje.

-Ti si bio mnogo puta kod tunela Sikola. Bio si i sa razredom, a i sa drugarima, na dan u kojem se obilježava teška tragedija i nesreća koja se desila upravo kod tog tunela. Tog ratnog dana sa dušmanskih položaja pogođeni su danski kamioni koji su vozili humanitarnu pomoć.

-To znam. Tada su poginula dva danska vojnika. To piše i na onom lijepo uređenom spomen obilježju postavljenom upravo na tom mjestu. I jučer sam tamo bio. Moj rođendan, koji pada istog tog dana uvijek me na to podsjeti. Najčešće odem sa drugovima, a ponekad i sam. Eto jučer sam bio sa mojom Jasminom.

-E, vidiš. Nakon njihove pogibije došla su tri oficira iz UNPROFOR-a da izvrše uviđaj u taj slučaj i da o tome izvjeste nadležnu komandu. Mene su pozvali da im prevodim. Odradila sam taj posao korektno, mada sam strahovala da bi i nas mogla pogoditi neka mina iz pravca Doboja. Nije me bilo strah radi mene. Na mine sam navikla. Više sam strahovala radi tih stranih oficira jer bi to bila velika sramota. Došli ljudi u mirovnu misiju, a onda nastradali u našoj domovini. Međutim, sve je proteklo dobro i bez ikakvih problema. Valjda su jasna obilježja sa njihovih vozila bila opomena da se niko ne usudi granatirati to područje, barem ne u tom trenutku.

-Šta je dalje bilo?

-Nakon nekoliko dana došli su ponovo sa nekim stručnjacima da izvrše mjerenja. Imali su mnogo neke opreme i instrumenata. Ja sam ponovo bila sa njima. Ni tada se nije desilo ništa ružno. Nakon dužih mjerenja i snimanja sa sigurnosšću su utvrdili odakle je mina došla.

-Je li se potvrdilo da je došla iz pravca Doboja.

-Jeste. Tom prilikom su mi rekli da ih je napustio dotadašnji prevodilac u njihovoj bazi u Kiseljaku. Otišao je u Njemačku i samo im poslao poruku da se neće vraćati na posao. Taj posao su ponudili meni. Ja sam dan dva razmišljala, a onda taj posao i prihvatila. Poslali su vozilo po mene i ja sam otputovala u Kiseljak. Tamo su mi našli lijep stan kod jedne naše starije žene. Imala sam svoju sobu i na raspolaganju njenu kuhinju i toaletne prostorije. Soba je bila namještena, uredna i čista. Ta stara žena zvala se Munevera. Prihvatila me je kao rođenu kćerku.

-Kako je bilo na poslu?

-Posao koji sam za njih obavljala vodio me je po većem dijelu naše domovine. Najčešće sam išla sa njima trojicom ili sa nekim od njih. Bilo je dana kada sam išla i sa drugim pripadnicima te misije. Prolazili smo kroz razna područja, bili zaustavljani na mnogim rampama i svašta sam doživljavala.

-Kada ti je bilo najteže?

-Na jednom kontrolnom punktu vojnici su tražili da svi izađemo iz vozila. Morali smo se legitimisati. Kada su pročitali moje ime tražili su da se ja izdvojim. Danci im to nisu dozvolili, a kada je jedan od Danaca izvadio neku malu radio stanicu i počeo razgovor na engleskom jeziku, odustali su od te namjere. Bili su vidljivo pod uticajem alkohola i samo su ih danski oficiri spriječili da mi ne nanesu neko zlo. A bili su na to spremni.

-Šta je bilo dalje?

-Jedan od njih trojice gledao me nekako drugačije od ostalih. Primjetila sam ja to još prilikom prvog susreta, ondje, kod tunela. Pripisala sam to muškoj radoznalosti. Ubrzo po mom dolasku u Kiseljak srela sam ga ponovo. Bio je sam i kao da me je čekao. Vraćala sam se kući kada sam ga srela kod jedne male pekare. Zanimljivo je to jer sam svoju prvu ljubav doživjela sa pekarom Alijom u Maglaju. Izgleda da mi je pekara bila suđena.

-Šta bi sa Alije, pekara?

-Ubila ga je mina kod mosta, blizu Čabrine kafane.

-To sam čuo od drugara, ali nisam znao da je on bio tvoj momak. Nastavi, molim te.

-Otpratio me kući, a nakon nekoliko dana izjavio mi je ljubav. Viđali smo se gotovo svakodnevno. Često sam sa njim i njegovim drugarima odlazila na zadatke koji su oni dobijali. I drugoj dvojici je bilo jasno da smo nas dvoje par. Vjerujem da im je on to i rekao jer mi nikada nisu prišli drugačije osim iskreno i drugarski. Vidjela sam da se njih troje druže, drže zajedno i drugarski odnose jedan prema drugom. To me radovalo.

Septembar mjesec, te 1993. godine, bio je prelijep. Početkom mjeseca nas dvoje smo šetali gradom, a predveče me dopratio kući. Na vratima me dočakela gazdarica i zamolila da uđem sa tim mladićem da joj pomognem iznijeti stari šporet pred kuću. Na verandi je stajao upakovan novi šporet. Nas dvoje smo iznijeli onaj stari i na njegovo mjesto smjestili novi. Još kada je on spojio sulunare i potpalio vatru ona je bila presrećna. I mi smo bili zadovoljni što smo pomogli toj staroj ženi koja je živjela sama.

-Zar nije imala baš nikoga?

Imala je muža i sina. Njih dvojica su joj početkom rata otišli u Zenicu i obojica su bili u našoj vojsci. Dobila je vijest da su poginuli negdje oko Zenice na nekim Smetovima.

-Kako se to završi?

-Ona je napravila kafu pa smo je mi sa njom dugo pili. Ubrzo je ona zaspala na sećiji u kuhinji, a nas dvoje smo otišli u moju sobu. Te večeri si ti začet. Kako se to desilo, a desilo se znamo samo ja i on. O detaljima ti razumljivo ne mogu pričati. Vjerovala sam mu. Rekao mi je da za dva dana putuje u Dansku, ali da će se što može prije vratiti. Doći će po mene. Rekao je da ćemo se ovdje vjenčati, a onda zajedno otići u Dansku.

-Kako mu je ime, majko? Reci mi…

A.M. / BH Glas

- Advertisment -

Najnovije

Tanović osma na Svjetskom prvenstvu, historijski rezultat za bh. biciklizam

Bosanskohercegovačka biciklistkinja Lejla Tanović osvojila je osmo mjesto na Svjetskom prvenstvu u maraton disciplini održanom u Turskoj. Selektor biciklističke...

WHO: U nedjelju oboren novi svjetski crni rekord u broju zaraženih korona virusom

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) objavila je u nedjelju da je u subotu oboren novi svjetski crni rekord kad je riječ o broju...

Radnici BH Telecoma toplom obućom obradovali 102 najmlađa povratnika

Dvanaestu godinu za redom članovi Jedinstvene organizacije boraca (JOB) Generalne i Direkcije Sarajevo u saradnji sa sindikatom BH Telecom svojim poklonima obraduju...

Evropski restorani pred novim izazovom zbog pandemije koronavirusa

Kako se u Evropi povećava broj zaraženih od koronavirusa u vremenu kada zima dolazi ugostiteljska industrija suočava se s novim izazovom.